Moja priča – Vesna Prizović

Potres. Najveća trauma u mom životu, u životu punom uspona i padova, punom bolnih trenutaka, nešto najgore što mi se ikad dogodilo. Moj dom je ostao čitav, tek sa minimalnom štetom, ali bakina kuća je stradala i nećemo imati pravo na obnovu jer to je mamina druga nekretnina. No to i nije bitno. Nama se urušio kamin i kupili smo peć koju ćemo cijelu godinu otplaćivati. Televizor u sobi se razbio, ali imamo u boravku drugi. Čaše su se razbile i ovaj sam put kupila najjeftinije jer ako ih opet zdrma bar mi neće biti žao. No stvarno ništa to nije bitno. Bitan je onaj mir koji mi bolno nedostaje.

Najgore je ono što je potres učinio u nama, a ne oko nas. Ono unutra što nitko ne vidi, onaj nemir i strah koji su me promjenili. Eto , dva su mjeseca prošla od onog dana, a ja još nijednom nisam pošla na spavanje, a da u glavi nisam vrtila taj trenutak. I ova krivnja koju još uvijek osjećam jer nisam u tom trenutku bila pored svog dvanaestogodišnjaka i one suze kad smo se susreli dvadeset minuta nakon udara. Nemoć, strah i bol koji sam osjećala žureći kući djetetu ne bih nikome poželjela. Voziš se cestom koja je raspukla, putem razrušene kuće i samo se moliš da ga ugledaš živog i zdravog. Imala sam sreće jer neke majke nisu i ne mogu zamisliti njihovu tugu. U par sekundi su se ugasili životi, uništili domovi i sve to je ostavilo dubok trag na svima nama koji smo to prošli.

Moja se obitelj nakon dvadeset dana vratila u potkrovlje. Bilo je puno besanih noći, ali navikne se čovjek na sve. Sad kad nas zdrma ne bojimo se jako jer vjerujemo da se onaj veliki neće ponoviti. Živimo, više životarimo. Rado bih da mi je čarobni štapić pa da svima obnovim domove, da sela oko mene opet budu kao nekad.

Od kada smo se nakon rata vratili nikad ovdje nije bilo sjajno, ali naša su to sela, naša polja i šume i ostali smo tu gdje jesmo. Sada nam je najbliža trgovina udaljena dvadesetak kilometara, autobusi idu rijetko, ali imamo školu i bar to nas veseli. Nadam se da će ljudi smoći snage da dočekaju obnovu i ostanu ovdje, na svom.

Ne tražim ništa za sebe, ali ima puno onih kojima je pomoć potrebna, puno starih i nemoćnih. Želim da svatko od nas pronađe čovjeka u sebi i pomogne koliko može. Nekad je dovoljna tek lijepa riječ i topli osmijeh.

Želim se zahvaliti svim volonterima koji su nas obilazili kada nam je bilo najteže. Hvala im na svakoj onoj boci vode i na svakoj riječi utjehe. Baš na Staru godinu pokraj moje kuće se zaustavio auto zadarskih oznaka. Mladići pitaju treba li nam što. Ne treba ništa, hvala, a onda mi jedan od njih pruži Griote , da bar to imate za doček večeras. Stegnulo me u grlu i krenule suze. I sad su tu, u uglu oka kad se tog trenutka prisjećam. Mali ljudi srca velikog kao kuća. Jos uvijek čuvam Griote poput nečeg svetog jer one su mi podsjetnik da dobro nije nestalo bez obzira šta se čuje i radi. Ima još puno dobrih ljudi.

Hvala Istro! Pozdrav sa Banije, Banovine, kako više volite!

Vesna Prizović

Moja priča – Jelena iz Siska
Naše priče – Marina i Sabina
Izbornik