Robert Trošt i Goran Glad

03. siječnja bio je moj prvi dan na terenu. Gomila emocija… od tuge, straha, očaja do neizmjerne zahvalnosti, sreće, poniznosti… Teško se nositi s time, teško je pronaći pravu riječ utjehe za ljude koji su u sekundi izgubili sve… Kako im reći da će sve biti u redu kada su ostali bez krova nad glavom, kako čovjeka koji spava vani pod vedrim nebom i ne zna do kada će tako…kako ga pogledati u oči i reći mu da će sve biti u redu…? Na terenu je kaos. Nema prave organizacije, reda, smisla… I mi smo se u tom kaosu pogubili kada smo stigli.. ali brzo smo shvatili da je jedini način da se sami organiziramo i krenemo…

Dobio sam kontakt čovjeka kojem treba pomoć. Zovem ga, a u glasu osjetim ne strah, ne očaj, već zadovoljstvo i utjehu što nisu sami… zahvalnost što netko ipak brine.. Obećao sam mu da ću ga uskoro posjetiti, ali osjetio sam da mi baš i ne vjeruje. Zahvalan je, ali ne baš uvjeren u to. Požalio mi se da mu je već nekoliko ljudi obećalo pomoć. Htio bi nastaviti radilti i pomoći sugrađanima, ali auto mu je ostao zatrpan ispod ruševina radionice. Nemoćan je jer bez auta ne može ništa.

Napravili smo što smo mogli i krenuli nazad kući. Umorni, iscrpljeni i zabrinuti… Istovremeno u grupu UGP Rovinj dolazi poruka da su dobri ljudi donirali kampicu, sredili ju, opremili svim potrebnim, ali ju treba prevesti u Sisak. Još se nisam ni vratio kući, a već dogovaram ponovni odlazak. Odmah ujutro priključujem se Porečkom konvoju kućica. Neopisiv je osjećaj voziti se u tom konvoju koji će barem nekolicini ljudi pružiti mjesto za spavanje. Nisu kućice idealno rješenje, ali su barem čvrsti krov nad glavom…

Nakon što sam isporučio kampicu odlazim posjetiti gospodina kojem treba auto. Donio sam mu hladnjak i mikrovalnu. Nije htio uzeti hladnjak jer ima neki mali pa ne želi. Jedva ga nagovaram da ipak uzme ovaj veći i bolji. Svoj mali hladnjak odmah je išao odnijeti susjedu…  Žali mi se da je očajan jer ne može raditi. Obećali su mu neki ljudi konkretno pomoći dok se ne snađe, ali nisu se više javili. Ugrožena mu je egzistencija, ne traži milostinju… htio bi nastaviti raditi. Odlučio sam mu posuditi svoj auto. Nakon par dana, u svom trećem odlasku odvezao sam mu auto. Nemoguće je opisati količinu zahvalnosti i nevjerice čovjeka koji će već sljedeći dan moći ići raditi. Čovjek radi, bori se i u sekundi ostane bez svega. Neka viša sila ti odnese sve što si stvarao.  Nemoguće je opisati moje osjećaje. Nemoguće je opisati  zadovoljstvo koje osjećaš jer si bio u mogućnosti nekome pomoći, konkretno, na njemu najprihvatljiviji način…

Naše priče – Marina i Sabina
Moja priča – Ivanka Crnković
Izbornik