Moja priča – Anita Klasnić

Živimo u prigradskom naselju kraj Siska, suprug, dvoje djece od 12 i 15 god i ja. Nakon prva dva razorna potresa kuća nam je jako oštećena. Statičare smo čekali više od mjesec dana. Nismo dobili dobru vijest. Kuća se odvojila, doslovno pukla na pola, temelj je na par mjesta popucao od zemlje do krova, što je vidljivo i s unutarnje strane kuće. Dobili smo žutu naljepnicu s napomenom detaljnog pregleda i da hitno saniramo dio kuće kojem prijeti urušavanje. Živjeli smo u potkrovlju kuće, a nakon potresa spavali smo u autu, pa kod moje mame. Vratili smo se doma, malo uredili prizemlje i sada smo tu na svoju odgovornost. Za hitnu sanaciju trebali smo par štehera i daske, fosne… Tone pomoći su stizale i na sve molbe nismo dobili ništa. Prijatelj nam je posudio 4 štehera i oni sad podupiru kako tako. Svaki naknadni potres napravio je i naknadne štete. Susjedova kuća i dvorišne prostorije također su popucale i opasnost su za našu kuću i dvorište.

Živimo u stalnom strahu…Zgrada u kojoj sam radila urušena je i radno mjesto mi je ugroženo. Suprug je trenutno nezaposlen. Ostao je bez posla u gradskom komunalcu nakon što je dobio virozu i ostao na bolovanju. Nisu mu produžili ugovor.

U javnosti se ugl spominje Banovina, koja je naravno jako stradala, ali i mjesta oko Siska su isto tako nastradala. Za nas nitko niti zna, niti dobivamo onu nužnu pomoć za hitnu sanaciju. Sve donacije odlaze u Banovinu, kad nešto i pitamo nema…prestali smo uopće i moliti bilo što.

Danas je opet bio jak potres, opet smo u strahu, kuća je nastradala i sve više je nesigurna. Više sam očajna i ne znam što da radim. Nemam nade u ovu obnovu jer kao prvo šteta je prevelika, a nemamo pravo na 100% obnovu i ne znam kako ćemo išta popraviti jer mali popravci ne znače ništa. Nemamo vremena čekati niti par mjeseci, a kamoli i par godina.

Bila bih spremna dati našu kuću i zemljište državi, gradu…u zamjenu na malu montažnu kuću gdje bi moja djeca bila sigurna. Naslijedila sam gradilište, ali nemamo novaca da bi išta pokrenuli. Život nam se u tih 20 sek okrenuo nepovratno na gore…najgori je strah, svaki novi potres nas užasava. Nema goreg osjećaja od osjećaja nesigurnosti u vlastitoj kući…kad si bez nade da će biti bolje, zbog djece, da im ne gledam taj strah u očima…

Obitelj Klasnić, Budaševo, Sisak

Moja priča – Ivanka Crnković
5. odlazak 07.03.2021.
Izbornik