Moja priča – Ivanka Crnković
28.12.2020 pogodila su nas dva potresa. Malo smo se uplašili, ali smo nakon toga nastavili normalno funkcionirati i mislili smo, to je to, nema više ništa.
29.12.2020 dan je započeo normalno. Muž je bio na poslu, sin na dvorištu, a ja i kćer nakon obavljenih poslova po kući radile spisak za trgovinu i odjednom smo čule strašnu ekspoloziju. Iste sekunde je počelo tresti da se ne može opisati. Nas dvije smo viknule potres i stale pod štok, ali nismo se mogle držati koliko je treslo. Čule smo da sve pada po kući i lomi se i tad sam joj viknula da izađe van. Došle smo nekako do ulaznih vrata, ali nikako ih otvoriti. Od tolikog ljuljanja nismo ih mogle otvoriti. Sekunde su bile u pitanju, a nama se činilo kao vječnost, kao da nema kraja. Uspjele smo otvoriti vrata i istrčale na dvorište, a zemlja ispod nas kao da bježi, kao da nas sve nekud nosi. Strah i šok neopisivi. Obzirom da smo na brdu, pogledamo prema Glini, a grad se ne vidi od prašine zgrada i kuća koje su se srušile. Prvo hvatamo mobitel da se čujemo sa mužem, starijom kćerkom koja je udana da provjerimo dali je sve uredu. Naravno, nema signala, ništa ne radi. Tih sat vremena neizvjesnosti nas je dotuklo. Konačno ga dobijemo. Bio je kilometar od epicentra, bacalo ga je po cesti i sve do danas ga bole noge od koljena do stopala. Kćer, zet i unuka su dobro. To nam je bilo najvažnije.
Pogledamo kuću, stoji, dobro je, ali kad smo ponovno pogledali vidimo da su pukli temelji na više mjesta. Potresi se redaju, u kući se bojimo biti. Proveli smo noć vani na dvorištu i sljedećih osam dana spavali smo u autu. Ne znam da li se to može nazvati spavanjem jer je bilo hladno, pa svaki čas pali auto da se ugrijemo pa potres…
Drugi dan od potresa krenuli su volonteri obilaziti, krenule su donacije. Tu smo se organizirali u našem vatrogasnom domu, prihvaćali donacije i dijelili ljudima. Muž je vatrogasac, sin također. Oni su odradili veliki posao što se tiče sanacije dimnjaka, voženja hrane ljudima. Ja sam također svojim autom razvozila hranu, vodu i ostalo i napravila 3,500 km i nije mi žao. Sebe i svoje potrebe smo stavili na zadnje mjesto. Evo prije dva tjedna smo dobili kontejner i sad gledamo kuću i plače nam se jer već je jednom bila srušena. Teškom mukom smo stekli nešto i napravili.
Muž je hrvatski branitelj koji je bio zarobljen i bio u kninskom logoru, zaboravljen od svih institucija. Radi u firmi Ceste Sisak, ima blokiran račun već neznam ni ja koliko dugo. Ja sam tri godine radila na pilani, a od 11. mjeseca sam nezaposlena. Trebala bih početi raditi kroz mjesec dana. Žao nam je ove naše grude zemlje i kuće i nadamo se da će se obnoviti bez rušenja jer iskreno neznam kako bi još jednom podnijeli to sve.
Kuća nam ima narančastu naljepnicu, privremeno neupotrebljiva. Imamo pravo na pomoć u crvenom križu, ali nisam išla i nisam tražila. Krenem da idem pa odustanem i ne mogu. To je jače od mene, teška sam na tome da tražim nekog nešto. Bez obzira koliko mi trebalo. Molimo se da više nema potresa i da nitko ne proživi ovo što smo mi. Zahvalni smo svima u lijepoj našoj i šire na svakoj donaciji, na svakom pozivu, svakoj poruci i riječi utjehe i podrške.
Hvala i vama što nas niste zaboravili i što ste uz nas.
Lijep pozdrav iz Gornjeg Viduševca
Ivanka Crnković
