Naše priče – Marina i Sabina

Nama u Glini će dugo trebati da se oporavimo od svega. Trebati će ekipe koje će doći u kuće popričati sa ljudima jer doista nije lako shvatiti da smo u 20 sekundi izgubili prijatelje.  Znate tih 20 sekundi meni su bile kao godine… Pred mene je došetao štednjak sa proključalom juhom i zidovi su se savijali prema nama i zapravo nisi puno toga vidio, ali… uho je upijalo…zvuk grada koji se ruši…zvukove sa sprata kada se imaš osjećaj da će nas poklopiti i taj strašni zvuk iz dubine kao da se bezdan otvara. Dodajte tomu da je ovo grad u kojem su ljudi 1995. g. došli i krenuli od žlice i tanjura iz humanitarne pomoći. U 25 godina dva puta kretati ispočetka, bježati bos bez osobne u rukama je strašno. Strašan strah za ukućane na poslu i opet strah, užas, prašina i miris smrti.

40 dana poslije još uvijek dolazite i obilazite najpotrebitije, ciljano sa adresama onih kojima zaista treba. Ja imam sreće pa sam jedna od rijetkih koja je u kuću ulupala tonu betona ne pateći za dodatnim spratom i šarenim fasadama. Oštećeno jeste, ali mogu biti u svoja 4 zida i na žalost ne mogu biti sretna. Kako biti sretan što nisi na cesti kad kroz prozor gledaš tuđu nevolju, muku i jad. Oni se svi smješkaju, zahvaljuju Bogu na životu, smireno su se pomirili sa sudbinom, a mi koji možemo otvoriti svoja ulazna vrata i leći u svoje krevete živimo sa čudnim osjećajem srama i tuge. Zato hvala vam. Hvala vam jer ja sama ne mogu svima pomoći, ali držeći se za vaše ruke mogu bar na tren mirno spavati. Hvala svima vama na donacijama, hvala ovoj grupi na humanosti i brzini kojom ste odgovorili na moju molbu.. molim vas pomozite mojim sugrađanima. Dođite nam opet i navratite na kavu, ali ne zaboravite nevoljnike jer ovo nitko od njih nije tražio. Neka vas dragi Bog čuva.

Sabina A. Soldan

U onim rijetkim trenucima kada imam vremena pogledati fb da vidim gdje je bio potres ili što ima novog oko papira ili nešto slično teško mi pada kad pročitam sva međusobna prebacivanja i optužbe. Ne razumijem da ljudi imaju toliko vremena baviti se takvim stvarima. Moja kuća je žuta. Treba učiniti i previše toga i oni smatraju da se sve može sanirati (hitna intervencija). Prošla je sa žutom naljepnicom jer je kat relativno dobar, prizemlje sa x-ovima, popucani temelji, potkrovlje bez dimnjaka, načeti potporni stupovi, krovište, zabati, ali kat je ok… ono sa kojom crtom… Tražila sam samo da ju sruše o državnom trošku da mama ne mora sama platiti rušenje. Rekla sam da ću potpisati da nam ne trebaju ništa graditi, samo da ju sruše jer je na 5 m od garaže koja ima oko 50 m2 i to preuređujemo u stan. Sve sa vlastitim sredstvima, a dobila sam samo nešto štafli i jedan kalorifer.

Gdje su te donacije? Stvarno ne znam i tek kad sve prođe onda čujem za to. Tako i za ovo skladište u koje su građani ušli, a ne znam ni gdje se nalazi. Žalosno, ali istinito jer ako smo uložili novac da mama ima gdje biti onda nemam više za saniranje kuće, naročito što niti nakon tog saniranja nitko u njoj ne želi biti jer više nije sigurna. A lijepo su rekli sanirajte sami i skupljajte račune 😂😂😂 Izvinite, ali ovo je za smijati se.

Ljudima je potrebna intervencija, ali hitna. Što god da se treba raditi na kući to je trebala učiniti država jer te su kuće kao takve postojale i prije jutra 28.12. i ljudi nemaju sredstava da ih popravljaju. Teško je doći do majstora što znam iz vlastitog iskustva, a ovim putem se zahvaljujem svima koji su nam uskočili u pomoć na početku, svima koji su odradili mnoge poslove ne računajući svoje ruke i svoje vrijeme ili su radili (rade još uvijek) u pola cijene. Htjela sam reći da bez obzira gdje se nalazili (ja sam u Petrinji) ista je sudbina svima i svi će lagano pasti u zaborav, a meni ne preostaje ništa nego da se molim Bogu da mi kuća ako dođe do urušavanja ne uništi garažu… Zbog toga se ne usudimo raditi niti fasadu ni krov, a i previše je to novaca. Da bar dobijem inox dimnjak bila bih zadovoljna no i za njega ću vjerojatno morati izdvojiti koju tisuću. Sto ljudi sto ćudi. Mislim da je najbolje svakome tko razmišlja o nekom volontiranju ili donacijama, tko može pomoći na bilo koji način da nađe određenu osobu kojoj treba pomoć i pomogne.

Balašević: ”Vidiš li gde sam to sad, u kom sam dobu?
Čudne mi ptice, da znaš, snovima jezde.
Jer, još sam suviše mlad da mislim o grobu,
A već sam suviše star da brojim zvezde…
Čujes tišinu, taj zvuk? Prolazi vreme… Naspi još jednu za treću smenu… , dobri ljudi, čuvajte se, hvala vam i zbogom ma gdje bili, a jednom otići će i ovaj cirkus iz našeg malog grada pa ćemo tada zbrajati tko i što je ostalo.”

♥️ Marina